Premda sam sva poglavlja, osim ona o poeziji, pisala na engleskom jeziku, ovaj se puta opredijeljujem za hrvatski jezik jer je tema, o kojoj ću pisati, vezana uz djetinjstvo — točnije, uspomene kojima su me dovela plodna polja koja sam neki dan posjetila prvi puta nakon dvadesetak godina. Riječ je o zemlji koja je pripadala mojem pradjedu s majčine strane, a s kojom sam i sama, preko mojeg dide, bila povezana. Kad su još bili u moći da zemlju obrađuju, baka i dido zaputili bi se ondje te bi kopali, sadili, žnjeli, kupili šljive i odmarali pod tad velikim stablom vrbe, kojeg više nema. Ondje bih se, u hladu tog raskošnog drveta, skrila u hlad i igrala. Dido ga je zasadio kad je bio dječak.
Vrativši se u svoje selo sasvim nenadano, uspomene su se počele oživljavati. Nedugo o svom povratku, dobila sam ideju da na tim prostranstvima fotografiram nekog mladića i oživim sjećanje na svog didu, prema pričama iz didine mladosti koje mi je pripovijedala baka.
Long time ago I wrote a chapter of this kind. There is a huge change happenning to take over my life and it took a lot of my attention recently. As everybody else, I am affraid of the huge change. Even though I know that “the fear is a liar”, it does not help as I imagined for it to be. The hardest thing is to begin — but as the process starts to reveal itself the way it actually is, many of us realize that a lot of our concerns were in vain. Above all, that huge change brings me back to thinking about the transience of time. These thoughts keep coming into my mind: the past, the transcience of moments, their inconsistency; being only a passenger in this world.
Gloria La Marr 