„Kršćanska ljubav ljubi i kada nije ljubljena“ riječi su koje se prelamaju i uvijek iznova, na svjež i nov način, pristupaju tematici ljudskoga traganja za smislom, srećom, životom. Nije to jednostavno nekakav eho nekoga, negdje i na neki način koji bi dopirao do ušiju spisateljice, već su to spisateljičine riječi koje postaju upućene drugima, poput eha, iz srca nje same, a koje odzvanjanju unutar sivila nesigurnosti razasute brdskim predjelima na koja se tek treba uspeti kako bi eho – to izvanjsko očitovanje proizišlo iz iskustva nutarnje pustinje – zadobio na težini i posadio u srce onoga za kojim traga cvijet kao znak ljubavi. Koji bi to cvijet bio, je li možda ruža, zna samo spisateljica jer ona osjeća da taj cvijet širi miris, a istovremeno kao da ima trnje koje priječi da ga se obujmi rukama u potpunosti. Unatoč tome, a možda i baš zbog toga, autoričine riječi izvor i uvir pronalaze u iskustvu Božje blizine, empatije za drugoga i gotovo dekadskome traganju za osloncem i prvijencem kojem spisateljica želi pokloniti svoje srce. Ne može se reći da bi ovo autobiografsko djelo trebalo dovoditi u pitanje odvažnost spisateljice u nakani da na papir stavi jedan dio životnoga traganja, već bi ovomu nastojanju trebalo pridodati prizvuk onih Pavlovih riječi kada kaže: „Kada bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, a kada postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko“ (usp. 1 Kor 13, 11). Zato spisateljica, u svojoj zrelosti, ipak otkriva da i u njoj, kao i u mnogima, čuči osoba koja nastoji uzdići svoje emocije na pijedestal promatranja; ipak, shvaća da se one na nejački način oslikavaju u djelovanju, dok na način zreloga čovjeka one dobivaju veću vrijednost jer, kako je vidljivo u spisateljičinome traganju, one uistinu pretvaraju doživljaje u odnose i potiču na njih. Zato je ovaj put traganja put odvagivanja gdje tek jezičac vage otkriva pravu nakanu i smisao djelovanja: od nejačke osobe obilježene emocijama kao mogućim patosom duhovnoga traganja doći do ostvarivanja relacije, odnosa koji je upućen prema intimi drugih i koji traži da se taj odnos pretvori u ljubav koja se daje bez računice, u biblijski agape.
Može se stoga reći da se spisateljica pokušava ne izgubiti u nastojanju da njezino srce uistinu pronađe zadovoljstvo. Iako ostavlja otvorenim mnoga pitanja i njezini dani, mjeseci i godine o kojima pripovijeda kao da nisu u sebi zaokruženi po pitanju nutarnjeg proživljavanja jer podosta toga, ostavlja otvorenim i daje samom čitatelju naslutiti što želi reći, ona je na svome putu traganja sve samo ne sama. Otkrivati, ali ne do kraja i otkriti, veličinu Boga i malenost čovjeka, vode spisateljicu do trenutka kada treba razabrati znakove koji je vode do osjećaja osobnoga ispunjenja. Zato ona svoje srce predaje Bogu u zalog i moli da On bude posrednik između nje i onoga kojega ona želi izmoliti, da On pomogne da ona nadiđe jednostavan odnos prijateljstva i otvori se onomu potpunom davanju sebe same drugomu, da bude svijeća koja gori.
Brak je zasigurno jedan od tih poziva po kojima se posvećuje. Zato je njezina molba ujedno i odgovor Bogu na Njegov poziv da svako naše nastojanje bude u Njemu dok svoje molbe preričemo riječima svetoga Pavla da nam On prosvijetli oči srca da upoznamo koje li nade u pozivu Njegovu (usp. Ef 1, 18)… pozivu na kršćansku ljubav „koja ljubi i kada nije ljubljena“… ili kada nije dovoljno ljubljena.
— preč. Mario Lešić