Pastirica

Čini mi se da ću ovim poglavljem učiniti nešto prijelomno ― odlučujem ovo i buduća poglavlja pisati na hrvatskom jeziku. Doduše, to sam i ranije znala učiniti (napose onda kada bih pisala o svojoj poeziji), no ovo poglavlje vuče me da ga predstavim nikako drugačije no tako: i sam naziv lijepo mi zvuči kada ga naslovim „Pastirica“.

Zamišljam zelene poljane, mir u duši, bose noge i livadno cvijeće. To je seoska raskoš, neko buduće doba. Prošlost, koja mi je nekoć bila mila, neka se ponovi.

― iz druge zbirke poezije

Continue reading “Pastirica”

Tradicija moga sela

“Oj, garava, garava, a gdje ti je marama?” — momci pjevaju, dok djevojke odgovaraju: “Ostala, propala gdje sam sinoć spavala.” Momci nastavljaju: “Oj, garava, garava, šta si sinoć sanjala?” i djevojke im vele: “Spavala, sanjala da se s dragim vjenčala.” Prošlu subotu Bošnjačani i Bošnjačanke tako su započeli svoj nastup u Komletincima, nastupajući kao kulturno-umjetničko društvo “Branimir”, koje je osnovano davne 1914. godine. Ovo poglavlje donosi jednu ljubavnu priču koja se rodila ’98. godine, i to na probama KUD-a. Riječ je o Ivanu i Meliti Lešić (rođ. Jovanovac) koji su preko svoje ljubavi prema tradiciji našli i put jedno do drugoga, a u nošnji su se i vjenčali. Ponosni su roditelji triju sinova.

Ivan, po selu zvan Iva (Bartolov), sam je sagradio i uredio obiteljski stan izvan sela. Imajući čistu prirodu koja ga okružuje, taj stan, s tim okružjem, izgleda kao maleni Raj. Imala sam čast fotografirati čitavu obitelj, ponosno predstavljajući ljepotu tradicije moga sela.

Continue reading “Tradicija moga sela”

Povratak u djetinjstvo

Premda sam sva poglavlja, osim ona o poeziji, pisala na engleskom jeziku, ovaj se puta opredijeljujem za hrvatski jezik jer je tema, o kojoj ću pisati, vezana uz djetinjstvo — točnije, uspomene kojima su me dovela plodna polja koja sam neki dan posjetila prvi puta nakon dvadesetak godina. Riječ je o zemlji koja je pripadala mojem pradjedu s majčine strane, a s kojom sam i sama, preko mojeg dide, bila povezana. Kad su još bili u moći da zemlju obrađuju, baka i dido zaputili bi se ondje te bi kopali, sadili, žnjeli, kupili šljive i odmarali pod tad velikim stablom vrbe, kojeg više nema. Ondje bih se, u hladu tog raskošnog drveta, skrila u hlad i igrala. Dido ga je zasadio kad je bio dječak.

Vrativši se u svoje selo sasvim nenadano, uspomene su se počele oživljavati. Nedugo o svom povratku, dobila sam ideju da na tim prostranstvima fotografiram nekog mladića i oživim sjećanje na svog didu, prema pričama iz didine mladosti koje mi je pripovijedala baka.

Continue reading “Povratak u djetinjstvo”

Portraiture (the stories the objects said)

This is yet another story about the friendship — and it had such an interesting beginning. I met Eoin more than two years ago in front of the big gates of the Trinity college: not that I asked for some directions, but for him to take a photograph. Our conversation, I believe, would not appear if in that moment, in the spot where I wanted to stand, a large group of tourist stopped to discuss something. The unpleasant silence that appeared afterwards was broken with a simple question: “Are you a student over here?” He answered: “Yes, I study philosophy.” This was a certain beginning with no end.

After hearing the answer, that one photograph was not important any more: what was important is meeting somebody who studies philosophy, who is sincere, clever and ready to discuss. Eventually, that one photograph was made, somewhere in-between our half an hour conversation, with our contacts exchanged. The photo story that follows is the story of his, told by the objects he uses.

Eoin, 38 ↓

Continue reading “Portraiture (the stories the objects said)”

Urban style photoshoot

It has been more than three months since my friend and I saw each other the last time. When we met, the first thing we did was sharing all the great news from our lives, where did we go and what we saw. My friend is very cheerful  and he can make anyone laugh. I am more serious though, but I found myself being very silly when we’re together. We are friends since 2004 so that sense of silliness comes naturally  and it is so enjoyable.

Since that last meeting, a very great thing happened to my photography I put an effort in learning Lightroom and that is one of the best things that could ever happen to my photography actually, so good that I questioned myself how could I possibly even start shooting without knowing it first?! If there is any piece of advice I could give on this field, it would be: shoot Raw from the beginning and learn Lightroom!

Continue reading “Urban style photoshoot”