Roman „Srce traži zadovoljstvo“ romansirana je autobiografija u kojoj sam objedinila svoja tri puta — put prema Bogu, umjetnički put i put prema pravoj ljubavi. Podijeljen na sedam godina i sedam mjeseci, počinje i završava ljubavnom pričom: onom između Boga i duše te onom između muškarca i žene. Stoga je jedan dio put do susreta, a drugi sami susret, jednako kao što su to Stari i Novi zavjet. Izlažući svoju dušu javnosti, donosim istinu o putu traganja i konačnoga pronalaska, što li sve jedna duša treba proći da bi dosegnula svoj uzvišeni cilj.

„Pustite patnju da govori ako želite čuti istinu.“
CORNEL WEST, američki filozof

Roman je napisan u vjeri, dovršen u vjeri i objavljen u vjeri. Napisan je 2018. godine u svega 26 dana, no nedostajao mu je kraj. To traganje preda mnom je prostrlo dugačak put kroz duhovnu pustinju, no ja se nisam opirala jer bih opiranjem, vjerovala sam, propustila priliku za nešto čudesno. Roman je konačno dovršen 13. svibnja ove godine, a objavljen točno tri mjeseca poslije. Objavljen je u vjeri jer posljednje rečenice epiloga opisuju nešto što se još nije zbilo. Bila sam svjesna rizika, ali više ohrabrena mišlju da bi moja priča mogla donijeti promjenu.

Radnja romana podijeljena je na sedam godina i sedam mjeseci pri čemu je čudesno da je prva godina ujedno 2011. godina, a sedma godina 2017. godina, jednako kao što je prvi mjesec ujedno siječanj, a sedmi mjesec srpanj (godine koja je uslijedila)! Ipak, učinila sam obrat u radnji pa stavila prvi dio kao drugi jer sam željela dobiti element čuđenja. U čitavome romanu mnoštvo je znakovitosti, izraza i rečeničnih konstrukcija koje sugeriraju daleko više od onoga što se isprva čini. Naprimjer, epilog je sastavljen od rečenica iz romana, kao mozaik. To znači da svaka sugerira nešto što je već bilo, ali u epilogu dobiva još jače, uzvišenije značenje.

Epilog svojim stilom pisanja nalikuje Otkrivenju, pisan je u slikama i vizija je budućnosti. Nad tim slikama treba zadržati pozornost.

U epilogu, četiri su izvora teksta: rečenice iz samoga romana, pojedini stihovi iz moje druge zbirke poezije, Evanđelja (Iv 3, 16; Lk 4, 13; Iv 4, 14; ) te jedna rečenica iz knjige „Mali princ“.

O putu prema Bogu: „Neizvjesnost budućih događaja nosila je svoju težinu, a ja sam, u želji da se rasteretim, počela tražiti sigurnu nit za koju se mogu uhvatiti. I godine čekanja stavile su pokoji kamen u moju putnu torbu koju više nisam mogla nositi sama. Padala je kiša; dok sam hodala pognute glave, blatnjav put naznačio je da nisam obasjana svjetlom istine, već da joj krošnje prošlih razočaranja priječe prodor. Sabirući ljepotu prošlih spoznaja, pala sam u Očevo naručje. Ponovno sam željela biti dijete. Strahovito sam se brinula za sutra dok je On već poznavao put.“

O umjetničkome putu: „Kao mornar što plovi po beskraju oceana uslijed nevremena, čekala sam zatišje da nastavim svoj put do cilja. Pila sam zagađenu vodu ― i to je aspekt ružnoga uoči lijepoga. Svakim sam danom stvarala nove bedeme oko srca ne bi li se moja utvrda mogla oduprijeti teškim nasrtajima svijeta koji me okruživao, dok sam riječi izgubljenih borbi preoblikovala u djela pisanoga stvaralaštva.“

„Dok mi je lijeva ruka bila nad ponorom, u desnoj sam držala košaru sa svojim plodovima – i ona me sačuvala od pada.“

O putu prema pravoj ljubavi: „Moju su molitvu uvelike usmjeravali stihovi psalma na čiju mi je ljepotu ukazao Adrien. Glasili su: „Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Ako očuva riječi Tvoje.“ Žarom svoje molitve upravo sam tomu željela pridonositi. Duša je ogromno prostranstvo riječi i želja pa se nisam opredijelila Bogu iznova nabrajati što bih sve voljela da s mojom molitvom čini. Vjerovala sam da On moju dušu poznaje bolje nego ja sama pa će ga ujedno izgrađivati u osobu koja će poštovati i podupirati ideale kojima stremim. Međutim, postoji nešto o čemu sam sanjarila: priželjkivala sam da će voljeti ples i s divljenjem u očima opisivati ono što voli ― jer je divljenje pravi znak da je život prisutan. Moleći se, svoju sam ljubav učinila djelatnom.“

Njemu pripadam,
od samoga početka
njegova sam.

(početak pjesme „On je taj“)

Princeza i dječak – ove dvije figure uspomena su iz osnovnoškolskih dana.

„Stajao je ispred svih s osmijehom koji je bliještao.

Konačni susret, opisan u posljednjim rečenicama epiloga, ulaz je u zemaljski raj. Zlo nikada neće imati posljednju riječ jer ljubav nije kraj, ona je tek početak.


O romanu pišu…

„Hrabrost Marijina.“ (Bošnjaci, 16. kolovoza)

„Možda će netko reći da je knjiga ogoljavanje duše, no ja bih radije ocijenila da je to upoznavanje svih odaja srca i duha. Spoznaju koju otkrivaš nesebično darivaš čitatelju. Tvoj Bog je velik kada da Ga dovodiš nama koji čitamo. Tvoja vjera je nadahnuće i motiv… S tolikom ljubavlju u srcu kraj ne nazirem, nego samo nove početke!“ (Mostar, 28. kolovoza)

„Tvoj je put prema Gospodinu poput grma rascvjetalih, najmirisnijih ruža, a trnje je sastavni dio tvoga puta i Njegove krune. Ovoliko ljubavi u patnji već dugo nisam susrela.“ (Nedelišće, 29. kolovoza)

„Očekivala sam puno, ali dobila sam i više. Sve na neki neobjašnjiv način dopire duboko u srce. Hvala Vam što ste napisali ovako dobru, kvalitetnu, nadahnjujuću, iskrenu knjigu. Hvala što ste me njome oraspoložili, nasmiješili; hvala što ste mi svojim mislima zapisanima na papiru uljepšali mnoge dane. Hvala što ste me potaknuli da o mnogočemu promislim, što ste mi proširili vidike, a ponajviše hvala što ste mi učvrstili vjeru.“ (Bošnjaci, 4. listopada)


© Gloria La Marr | Mirna & Branko Galičić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s