Kada mi je 16. travnja godinu ranije došao upit o započimanju nove suradnje, nisam mogla ni zamisliti koliko bi ona mogla ohrabriti dvoje mladih ljudi koji su se odlučno opredijelili popeti na planinu novih ostvarenja, i to u potpunoj neizvjesnosti. S Kristinom Kasumović, koju sam do tada poznavala samo imenom i licem, povezala sam se izgrađujućim idejama, fotografskim doprinosom, ali i dvama imenima: blaženim Ivanom Merzom i svetim Josipom. O kakvome je to sve bogatstvu riječ, pročitat ćete u redovima koji slijede.
„Pošalji svoju mudrost s nebesa, Gospodine, i potrudi se sa mnom.“ Mudr 9, 10
Što znači naziv „Debora Jo“?
Dok sam radila kao asistent u nastavi, na satu vjeronauka mi se snažno utisnulo kad je časna sestra rekla da je Debora bila prvi ženski sudac u Starom zavjetu. Njezino ime na hebrejskom znači „pčela“ i na taj mi je podatak također zaigralo srce. Od knjige i filma „Tajnovit život pčela“, slika pčele predstavlja mi mnogo toga — većinom neizrecivog — ali svatko tko je ikad bio duhom utkan u neku priču, znat će o čemu govorim.
Ime „Debora“ uspjelo je ujediniti sve ono što mi je važno u životu:
snagu, mudrost, zajedništvo, nježnost, sigurnost i prisutnost.
Najprije sam htjela ići samo s tim imenom, no budući da je sveti Josip imao ključnu ulogu u cijelom procesu — ne samo u poslovnom smislu, već i u tijeku mog osobnog života — jednostavno sam osjetila da i on treba u ime, nenametljivo, kako mu i priliči. Zato sam dodala anglizirani nadimak „Jo“. I sjelo je. „Debora“ mi bez tog ne bi bila ista.
Kako se rodila zamisao o liniji planera i dnevnika s katoličkim predznakom?
Područja mojih interesa uvijek su bila široka i trebalo ih je kvalitetno posložiti pa sam si sama kreirala planere od gotovih rokovnika. Tražila sam poticajne citate, fotografije, igrala se vizualnim prikazima tjedna… Kako sam sazrijevala i kako su mi obveze postajale složenije, pomislila sam da bi bilo odlično kad bi postojao planer koji bi već sadržavao sve ono što želim. Ta se pomisao nadogradila željom da u temelju bude kršćanski duh. I kako to već ide s idejama, ispostavilo se pitanje: „Zašto ti to ne bi?“ (To pitanje u mom životu jednaki broj puta zna biti i prilika i napast pa se učim odvagivati, ali u ovom slučaju plod je pokazao da sam dobro ubrala.)
I tako sam krenula s planerima. Duhovni je dnevnik došao kasnije.
U uvodnim tekstovima duhovnog dnevnika iznosiš da su ti poticaji i razmišljanja baština ignacijanske duhovnosti. Što je ignacijanska duhovnost i kako je utjecala na tvoj život i rad?
Ignacijanska duhovnost utemeljena je na duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog, utemeljitelja Družbe Isusove. Isusovci kratko i jasno za nju kažu da se radi o duhovnosti za svakodnevni život. Put je prema dubljoj molitvi i donošenju dobrih odluka, a vođen osjetljivim prepoznavanjem Božje volje u našem životu.
S ignacijanskom duhovnosti prvi sam se put susrela kad sam s trinaest godina krenula u isusovačku gimnaziju. Vjeronauk su mi predavali kvalitetni ljudi i vrhunski, sveti svećenici, od kojih mi je jedan (koji je tad bio novak) i duhovnik i najbolji prijatelj. Kad sam krenula na fakultet, polazila sam petomjesečne ignacijanske duhovne vježbe u svakodnevici, ali moja prava formacija u tom duhu počela je prije četiri godine kad je u Osijek došao pater Hrvoje Mravak. On je mladima koji su se „motali“ po isusovačkoj rezidenciji htio od nje učiniti dom. Počeli smo s misama mladih, trogodišnjim programom cjelovite kršćanske formacije za mlade, s projektom „72 sata bez kompromisa“ i konačno osnovali SKAC Osijek — i rezidencija je stvarno postala drugi dom. To sve spominjem zato što su vještine i talenti koje sam imala bili sirovina koju je kontemplacija u akciji u SKAC-u stavila u funkciju. Mnogo sam radila na sebi s Bogom, produbljivala naš odnos, ali dosta sam i griješila u nekim osobnim odlukama i poslije se, kad je sve izašlo na dobro, divila toj Božjoj životnoj školi koja mi je zaista dala ono što mi je trebalo u vrijeme kad mi je trebalo.
„Debora Jo“ plod je ustrajne potrage za Božjom voljom u mom životu —
korak po korak, poslušnost po poslušnost, pobunu po pobunu,
pomirenje po pomirenje.
Duboko sam uvjerena da ovo što radim nije posao, već poslanje koje sam živjela u vjernosti u malom još onda kad sam upisivala školu koja objektivno nije bila prilagođena mojim raznim umjetničkim interesima i koja je zahtijevala mnogo učenja (što je meni tad bilo jako teško jer sam većinu dana provodila pišući i čitajući) — ali nikad nisam požalila što sam je upisala. Gledam ponosno na svoj put i u srcu samo ubirem zadovoljstvo da me Bog čuvao i pratio.
Imala sam potrebu to izreći baš u ovom kontekstu jer je za pokretanje i uspješno održavanje vlastitog posla potrebno duboko i čvrsto uvjerenje u ono što se radi, a ja ne bih bila ovo što danas jesam (i što ću biti) bez pedagogije ignacijanske duhovnosti (koja me je dovela Presvetom Srcu Isusovu).
Što je to što te je oduševilo za blaženoga Ivana Merza?
Vjerojatno nas je povezala umjetnička strana — potreba da se pisano izražavamo. Suosjećala sam s njegovom boli koju je proživio nakon što je djevojka u koju je bio zaljubljen počinila samoubojstvo, a na to se suosjećanje onda vezala motivacija da čitam njegov dnevnik. Vjerojavala sam dubini njegovog iskustva te je tako stekao duhovni autoritet u mojim očima (iako ne tvrdim da se oko nekih njegovih misli ne raspravljamo). Blaženi Ivan Merz bio je veliki štovatelj Presvetog Srca Isusova i to nam je, možda, bila prva zajednička točka. I njegov se grob nalazi u Bazilici Presvetog Srca Isusova. Svaki moj odlazak u Zagreb podrazumijeva svetu misu u toj Bazilici — a i ako trebam neko mjesto za „ubiti vrijeme“, to obično bude ondje s Merzom.
Postoji li neka misao s kojom krećeš u svoj radni dan?
„U postolara najgore cipele“ iliti: „Kasnim!“
Ne ponosim se tim, ali još uvijek nisam postigla željeni optimum (!) u organizaciji obveza, interesa i socijalnog života — ali to je samo zato što se još uvijek nisam naučila odricati onog što mi nije toliko važno. Rekli bi stručnjaci za planiranje da ne organiziram dobro prioritete. Uglavnom nastojim radni dan započeti molitvom „Lectio Divina“, što je molitveno čitanje Svetog pisma. Jako mi je važno da mi jutro započne odmjereno, ali to mi ne uspijeva uvijek.
Izdvoji tri vještine koje držiš neophodnima za uspješno vođenje svoga obrta.
1. Preuzimanje inicijative — u uvjetima gdje uz obrt imam mnogo drugih obveza važno je da ne oklijevam, već da poduzimam čim razlučim da je nešto dobro i da je za to dobro vrijeme.
2. Strateško planiranje — ne prepuštati ništa slučaju, ali i znati procijeniti kad na nešto ne mogu utjecati.
3. Ostavljanje prostora za osluškivanje — kako bih maštala, promišljala, osmišljavala nove ideje. Svakim danom sve više vidim da tekstovi koje pišem i proizvodi koje radim nisu nešto što proizlazi samo iz mojih vještina, nego su u najbitnijoj mjeri dar. Kad god sam previše zauzeta i raspršena, vidim da moja poslanja trpe. U tom se smislu stvarno može reći da je u današnje vrijeme ostavljati prostor za “prazan hod” — vještina.
Koliko je zapravo važno planirati?
U posljednje su mi vrijeme na srcu riječi svetog Maximilliana Kolbea: „Daj se voditi.“ U cijelom svom „planirajućem“ životu naučila sam da je planiranje filter koji pomaže razabirati ono što nas vodi bliže svrsi za koju smo stvoreni (jedno od pravila u ignacijanskoj duhovnosti) — i to je to! Učinak je nebitan, proces je bitan. I ja sam se kao katolik znala zapetljati u neživotvorni konstrukt planiranja (i još se uvijek često zapletem), stoga je jako bitno uz svojih 100 % dati prostor Bogu za njegovih 100 % da presloži ono što smo si mi „zacrtali“.
Imam okvirni plan, ali dajem Bogu da intervenira u njega onako kako misli da treba. Sve dobro što se u mom životu dogodilo, nisam planirala.
Da je bilo kako sam planirala, živjela bih neki drugi život. Ne bih se niti usudila sanjati da ću živjeti ovo što sad živim, i ruže i trnje, ali s dubokim osjećajem mira, radosti i pripadanja.
U čemu bi željela napredovati?
Voljela bih se zaista ograničiti na područja gdje imam autoritet. Prepoznajem neka područja koja su me odabrala i koja sam ja odabrala i koja će me, nadam se, odabrati. U ovom trećem mislim na brak i roditeljstvo, no dotad bih voljela izbaciti ili minimizirati sve što me sapinje, a osloboditi prostor za spomenuta područja autoriteta: ono što volim i želim raditi, čemu mogu dati mnogo od sebe, ali što će mi se vraćati osjećajem smisla. Prepoznala sam da samu sebe kradem za ono bitno jer radim gomilu toga što nije.
Kako si povezala svoj obrt i svoju čežnju za pisanim izražavanjem?
Pisano je izražavanje u temelju mog obrta zato što je ono jedan od potpornjih stupova „mene“. To je način na koji izričem ono što se u nutrini događa, a to je zapravo područje na kojem oduvijek vodim najintenzivniji život.
Mnoge sam bitke pobijedila upravo pisanjem.
Mnoge bitke i sad tako pobjeđujem.
Osim poticajnih tekstova i razmišljanja, izražavaš se i u drugačijim formama pisanoga stvaralaštva.
Napisala sam četiri (neobjavljena) romana u svojih 26 godina. Tri su psihološka i jedan je dječji. Zadnjih godina (ono nešto sitno što literarno pišem) više sam u dramskim vodama, konkretno, u dječjim predstavama. Inače mi je to bolna točka jer si ne ostavljam dovoljno vremena da uopće poželim pisati nešto što nije „Debora Jo“. Kad se smirim, kad doživim susret sa (totalni klišej!) savršenim oblacima, zalaskom sunca ili svježinom nedjeljnog jutra uz kavu, poželim se odmah uhvatiti pisanja nečeg lijepog ali, evo, slab sam čovjek koji uvijek ima nešto korisnije raditi.
Koju bi poruku prenijela onima koji bi se htjeli ozbiljnije baviti svojim kreativnim nastojanjima?
Iziđi iz glave. Slušaj srce i radi što ti kaže. Napravi jedan korak i ne razmišljaj o onom trećem i četvrtom. Imaš samo „sada“. Imam samo „sada“.
Debora Jo Holly | Debora Jo Regina | Duhovni dnevnik
© Gloria La Marr
Gloria La Marr 