Čini mi se da ću ovim poglavljem učiniti nešto prijelomno ― odlučujem ovo i buduća poglavlja pisati na hrvatskom jeziku. Doduše, to sam i ranije znala učiniti (napose onda kada bih pisala o svojoj poeziji), no ovo poglavlje vuče me da ga predstavim nikako drugačije no tako: i sam naziv lijepo mi zvuči kada ga naslovim „Pastirica“.

Zamišljam zelene poljane, mir u duši, bose noge i livadno cvijeće. To je seoska raskoš, neko buduće doba. Prošlost, koja mi je nekoć bila mila, neka se ponovi.

― iz druge zbirke poezije

Brojim punih šest mjeseci od svoga povratka kući i još uvijek bivam zanesena ljepotom krajolika koji me okružuje. Naišla sam na mnoge duše koje me razumiju i s kojima tu zanesenost mogu podijeliti. Opija me ta zelena boja koja me posvuda okružuje, jednostavnost svakodnevna života te mir koji teče iz prilike u priliku. Pomišljam da će fotografije koje slijede to savršeno upriličiti. Dok sam u napornome tijeku priređivanja svoje druge zbirke poezije za izdavanje, uzimam fotografiju da predstavi stanje moga duha.

IMG_5168

Premda sam tu zbirku napisala za vrijeme svoga boravka u Dublinu, čitatelj bi mogao pomisliti da sam ju napisala upravo ovdje, kod kuće ― jer sam pisala o osjećajima koje sada proživljavam, a tada ih nije bilo. Usudila bih se reći da sam ih „nagovještavala“.

IMG_5186

To je djelić moga odrastanja: bose noge, raspuštena kosa, domaće životinje, zelenilo, nebriga za sutra ― i u ovim je fotografijama sve to sažeto. Jedna starija gospođa pustila nas je u svoje dvorište, gdje smo ubrale šaku zerdelija. Upravo smo to činile kao djevojčice, mada smo ih znale ubrati krišom!

Običavala sam čitati Desanku Maksimović nakon što sam prije nekoliko godina dobila na poklon zbirku njezinih odabranih pjesama. Najviše sam bila pod dojmom pjesme „Otići ću u pastire“ i tako čeznem ovo poglavlje okončati tim stihovima!

Pred kraj svoj otići ću u pastire,
otići ću u pastire iznenada.
I ja sam rođena da čuvam stada,
da živim sama sred gorskog mira.

I meni je dosta koliba mala,
i moje srce je uvek maloletno.
I pesme mi imaju glas svirala,
kao pastir pevam blago i setno.

I ja imam ćud pustinjaka,
bežim od gradova i mašina.
I meni je draži, sred šumskog mraka,
planinski izvor nego čaša vina.

Pred kraj svoj otići ću u pastire,
otići ću u pastire jednog dana.
I ja volim da spim pod snežnim smetom,
da umrem smrću pastirskom i svetom,
da oblacima budem zavejana.

© Tea Pejić

Lokacija: Županja

7P1A6025


Summary. This chapter summarizes the feelings that took me over after I came back home. I live in the village where I spent my childhood and many experiences that were present in the past became my reality again. At the moment, I am preparing my second book for publishing and, until it gets completely done, I have these photographs to present my spirit. The simplicity of life attracts me the most ― I do not ask for anything more than to work on my artistic endeavors and realize concrete goals. I moved away from the materialistic point on life and found everything I needed somewhere where I actually did not expect it.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s