Premda sam sva poglavlja, osim ona o poeziji, pisala na engleskom jeziku, ovaj se puta opredijeljujem za hrvatski jezik jer je tema, o kojoj ću pisati, vezana uz djetinjstvo — točnije, uspomene kojima su me dovela plodna polja koja sam neki dan posjetila prvi puta nakon dvadesetak godina. Riječ je o zemlji koja je pripadala mojem pradjedu s majčine strane, a s kojom sam i sama, preko mojeg dide, bila povezana. Kad su još bili u moći da zemlju obrađuju, baka i dido zaputili bi se ondje te bi kopali, sadili, žnjeli, kupili šljive i odmarali pod tad velikim stablom vrbe, kojeg više nema. Ondje bih se, u hladu tog raskošnog drveta, skrila u hlad i igrala. Dido ga je zasadio kad je bio dječak.
Vrativši se u svoje selo sasvim nenadano, uspomene su se počele oživljavati. Nedugo o svom povratku, dobila sam ideju da na tim prostranstvima fotografiram nekog mladića i oživim sjećanje na svog didu, prema pričama iz didine mladosti koje mi je pripovijedala baka.
Moj je dido rođen 1935. godine u Bošnjacima, selu u kojem je proveo svoje čitavo djetinjstvo, zaljubio se i sretno oženio 1964. godine. U vremenima prije tog događaja, silno je stanovništvo živjelo na stanu, van sela, još jednostavnijim životom. Na prostranstvu gdje sam fotografirala moj je dido, kao mladić, čuvao stoku i, da bi se zabavio, sa sobom redovito nosio tamburicu „samicu“. Napravljena je od „veselog drveta“ — šljive — i stara je stotinjak godina.
Baka mi je uvijek pričala da bi dido u hladu drveta, čuvajući stoku, svirao tamburicu, a da bi njen zvuk odjekivao daleko. Naučio je silne pjesme po sluhu a veselje, koje mu je to sviranje pružalo, pratilo ga je kroz čitav život.
Mene jednostavnost takvog života naprosto oduševljava — našavši se ponovo na tim prostranstvima, počela sam shvaćati da mi za mir ništa drugo niti ne treba: mir se ne nalazi u mnoštvu, već u laganom hodu kroz život.
„Vidimo, dakle, da što se tijela samoga tiče,
potrebno vrlo je malo: što njemu da oduzme boli!
Katkad i neki užitak priuštiti možemo sebi,
ali priroda sama ugodnije ne traži nešto:
da u dvorani stoje mladića kipovi zlatni okolo,
držeć’ u ruci svjetlonosne svjetiljke zato
da se za noćne gozbe imade u obilju svjetla,
ili u dvorani sve da sjaji se srebrom i zlatom,
ili da citare zvuk odjekuje od zlatnog stropa,
sebi dok sredstvima skromnim ugađati možemo isto,
kad se na potoka rubu, pod granama visokog stabla,
skupimo zajedno tamo, u mekoj travi polijegav,
a pogotovu kad nam vrijeme se smiješi,
a doba godišnje livade cvijećem obasipa različitih boja.“
Lukrecije (Epikurejac)
© Gloria La Marr
Lokacija: Guslić stan u Bošnjacima
Model: Antun Lešić (Đurakov)
Summary. In this chapter I told the story about my maternal grandpa and how I wanted to revive the memory of him through these photographs. My grandpa was born in 1935 and he got happily married in 1964. He spent his whole life in Bošnjaci, a village placed in eastern Croatia. As a young man, he was looking after the farm animals and played a traditional instrument to keep himself busy under the shade tree. The beauty and the simplicity of it I memorized in the shown photographs, by the help of a young man that shares the similar values.
Gloria La Marr 