Ususret novoj zbirci poezije

U razdoblju od 19. travnja do 18. rujna ove godine nastajala je moja četvrta po redu zbirka poezije. 99 pjesama, koje će biti predstavljene vrlo simboličnim nazivom, pisane su kao pjesme u prozi koje obično sadržavaju 5 do 7 rečenica. Ova je zbirka po nečemu vrlo jedinstvena — svaka od pjesama zvuči poput uvodnih riječi jednog od 99 poglavlja i kao da im ne pristaje stojati odvojeno jedna od druge, da tako dovoljno kažu: nužda je sagledati ih u sklopu cjeline. Pjesme, pročitane od početka do kraja, pripovijedaju priču — ili 99 momenata te priče. Bio je zadatak izdvojiti tek neke momente da po sebi dovoljno poruče.

Uljane su se boje razlile po mojoj koži. Gledala sam kako se slijevaju, a sada me muči gubitak vremena. Teško ih je bilo sprati! Oduševljena tim nečuvenim događajem, nisam ga obustavila u početku. Tako čovjek podnosi i laži: dok se oduševljava iluzijama, ne misli na vrijeme koje će mu trebati da ih spere sa sebe. Iluzije su uljane boje koje su lijepe samo dok se slijevaju.

Okončavši pisanje svoje treće zbirke poezije, nisam se pitala o svojim budućim pjesničkim pokušajima. Štoviše, takvo si pitanje ne postavljam, već me posjećuje ideja: teško da bih zamislila jedan takav plan. Ideja je ta koja me zaposjedne i laganim koracima vodi na puteve svoga ostvarenja — i predivna je, tako sam joj zahvalna. Nekoć davno, znala sam se bojati da ću jednom ostati bez riječi koje bih pretvarala u pjesmu, međutim, taj strah više ne postoji: nedavno sam si osvijestila da sam napisala 1330 pjesama. Moji su počeci bili odviše jednostavni, upisali su se u um jedne devetogodišnjakinje, da bi s godinama postajali sve složeniji u svojim nakanama. Kada sam 19. travnja spontano usustavila pet pjesama i narednih dana nastavila pisati u sličnome tijeku, opetovano sam osjetila da je taj niz nešto što bi imalo kontinuitet — i dočekalo svoj kraj.

Vrijeme mi prolazi čekajući da prolaznost uzme i moj život. Ne želim joj se dati dok te ne sretnem, uzmi me k sebi dok sam još mlada. Zrake sunca prodiru kroz krošnje. Proljeće je. Nemoj zaboraviti tko te želi, tko živi za ljepotu duše. Ne daj da dođe jesen, da s lišćem padnem i ja. Opredijeli se za mene da ne propadnemo oboje!

Promatrala sam staklo koje se razbilo na podu. U tisuću djelića presijavala se njegova ljepota. Zašto se tek tada činilo mistično lijepim? Vidjela sam od čega je sastavljeno. Kada sam bila uzela djelić u ruku i sažalila se nad njegovom sudbinom, porezala sam se i ruka mi je počela krvariti. Pazi! Ništa što je slomljeno drugome ne želi dobro!

U pjesmi sabirem svoje potraćene osjećaje da se jednom susretnu s mnoštvom potraćenih osjećaja koje je svijet nekoć gajio. Ovaj svijet broji silinu neuzvraćenih ljubavi. Kiše se suza oplakuju svakodnevno, napajaju silna plodna polja. Plode se divne ruže umjetnosti i ljudi im plješću jer se u njima prepoznaju.

Za sada je izdavanje nove zbirke poezije zamišljeno za početak iduće godine. Uz 99 njih, zbirka će sadržavati još jednu cjelinu o kojoj će biti govora naknadno. Premda četvrta po redu, odabirem izdati ju kao drugu. Premda samo imaginarno, sva svoja djela podijelila sam u dvije velike grupacije, u “srebrna” i “zlatna” izdanja, prema čemu moja prva zbirka poezije, “Zlatno doba”, skupa s ovom zbirkom, pripadaju srebrnoj grupaciji.

Summary. This chapter tells a story about my fourth poetry book. This time I wrote 99 poems in prose and each of them are like a beginning of a chapter — these 99 beginnings present the 99 chapters of one story: for that reason, it was hard to separate some of the moments to tell enough by themselves. Its publication could be expected on the beginning of 2018. (…) The idea for this poetry book came to me, to surprise me: and I am fully open for surprises. It wanted to be realized — and the only reasonable thing was to let it guides me.