Nova zbirka poezije

U predgovoru mojoj prvoj izdanoj zbirci poezije, moj tata, koji ga je napisao, završava ovako: “Nakon ovakvoga prvijenca zanima me što sada slijedi? Hoće li to ponovno biti haikui, njezini omiljeni soneti ili možda limerici? Budućnost će nam zacijelo uskoro odgovoriti.” Taj odgovor, koji je trebao nastupiti u nekoj točki u budućnosti, ovdje je – moja nova zbirka poezije jesu pjesme slobodne od forme! Zaista čudno, zar ne?

Svatko tko imalo poznaje moj književni rad, poznaje i činjenicu da sam se većma koncentrirala i posvetila sonetima. I u životopisu iste zbirke (“Zlatno doba”, zbirka o kojoj će pravovremeno biti govora u nekim budućim poglavljima) izjasnila sam se ovako: “Poradi ljubavi koju osjeća prema toj sprecifičnoj pjesničkoj formi, pjesnikinja vjeruje da će joj ostati vjerna do smrti.” To je neporeciva istina; čak jedna od nekolicine rijetkih značajki mojega života za koju bih mogla reći da definira moju bit; kako to da sam se onda uhvatila pisanja pjesama slobodne od forme, što sam uobičajeno činila na samome početku svojega stvaralaštva, unazad deset i više godina? I u jednoj od novih pjesama spomenuh: “Nakon deset godina,/ odlazim na svoje početke:/ vraćam se zaboravljenome.” Predala sam se nadahnuću – i dopustila mu da me vodi.

U jednome od svojih prethodnih poglavlja spominjala sam o čemu je točno riječ, i taj je proces stvaranja za mene bio vrlo jednostavan, poletan, nezahtjevan – pjesme su na papir silazile same od sebe, kao da su u umu samo čekale na te trenutke: i tako 366 njih, jedna za svaki dan u godini. Međutim, detaljan uvid u njen kompletni koncept, koji već stoji osmišljen, kao i važne planove vezane uz to, ostavit ću za obistiniti u budućnosti. Ono što ću sada podijeliti jeste dvanaest pjesama, svaka izuzeta iz jednoga od mjeseca – ta sve ih volim, svaka je poput cvijeta u mojoj vazi na radnome stolu! Hvala na čitanju!

Ovako nije trebalo biti,
sanjala sam o lijepome.
Pitam se kako li se moj san
okrenuo protiv mene,
oteo se kontroli?
San je samostalna jedinka –
rodi se kao dijete
da samostalno nađe put.
—
Tvoja me tišina
čini uspješnom pjesnikinjom.
Koliko ti zahvaljujem,
toliko ti i zamjeram.
Ne može srce imati sve –
i tebe
i poeziju.
—
Nikada nisam voljela
duge priče,
neispričane završetke,
odugovlačenje istine;
kratko i sažeto
istina se odijeva,
namijenjena čovjeku
svakoga doba.
—
Dosta sam pisala
o ljepoti ljubavi.
Ljubav se ne skriva iza maske –
lijepo nema potrebu za skrivanjem,
već teži svojom ljepotom
promijeniti mišljenja onih koji drže
da je maska neophodna.
—
Nema čarolije za ovo srce
koje se još nada,
radi za dobro,
polaže račune,
brine za svijet?
Nema čarolije za ovo srce
koje još uvijek sanjari,
prepjevava ljubavne događaje?
Nema čarolije za ovo srce
jer ovo srce čaroliju ne treba!
—
Gdje sam zalutala?
Od svih mogućih staza
krivudave me snađoše!
Pokislu i ozlojeđenu,
vjetri su me šibali
dok s mene nisu skinuli
sve ono zbog čega sam bila ondje.
—
Dvije se duše prepoznaju,
dvije se duše nalaze,
dvije duše skupa rastu;
ne dotiče ih se puka materija,
jedna u drugu zagledane,
beskonačne si priče pričaju;
ne gledaju lijevo ili desno,
blještava ih svjetlost okružuje.
—
Što se dogodilo čovjeku
koji je toliko ušutio,
pa i kada govori,
govori u prazno?
Čovjek je ušutio,
ni sam sebe ne zna,
potepava se o vlastitu misao;
jednom bi ga mogla dovesti
i u kakvu raku.
—
Zanijemila su usta,
zagledale su se oči –
daljina im je najdraža,
bilo što ispostaviti može.
Kada se zagledaju tako,
te oči sklone sanjarenju,
i kap kiše na obzoru
postaje silueta koja pleše.
—
Gledam s balkona
na uskomešanu masu,
pitam se hoću li ugledati tvoje lice.
Svi se jednolično kreću,
nitko da zastane i pogleda gore;
svi se žure
iz trenutka u trenutak,
no ja trebam samo jedno lice,
jedan osmijeh,
jedno stvorenje da se zaustavi
i spontano krene plesati.
—
„Volim te“ –
divne su to riječi,
najljepše među svima!
Ne čuju se često,
a svatko ih zna.
Možda znaju njih,
no ne znaju sebe?
—
Ljubav je najdivnija:
to nisu ljudi odabrali,
postojala je prije njih.
I kada njih ne bude,
ona će trajati –
nadilazi prolazno,
ne biva u prolaznom.

Još dodatnih pjesmama iz spomenute zbirke pročitaj i u ovome poglavlju: Moja poezija danas.

Summary. This chapter serves as a final announcement that my third poetry book is finished! In one of the previous chapters I mentioned that something new, completely different is taking the place in my creation. I wrote 366 poems, in the freestyle form of writing, which was something I used to do more than ten years ago, in the time when my poetry had its beginning; the inspiration simply took me over and that created such a high number of poems with no hard efforts. For now, my first independently published poetry book, as the new one, will take their parts in the future and all the news about them will be told in time.