Moja poezija danas

Kada je riječ o poeziji, za pisati mi je jedino na hrvatskom jeziku, jer je samo jedna od moje 1064 pjesme prevedena na Engleski jezik. Kao što sam većma govorila i o tome pisala, svoje sam prve stihove u cjelinu spojila davne 1998. godine i zaista sam sretna da neke od njih imam sačuvane. Tome je najviše pridonijelo pisanje spomenara, koji su tada bili vrlo popularni, jer sam te prvotne stihove upisivala ondje. Od tada naovamo, moja je poezija prošla pregršt staza i ispisala pjesme raznolike tematike, premda je najzapaženija i najosebujnija bila ona ljubavne tematike. Sasvim sam nenadano sredinom prosinca 2015. godine dovršila zbirku haiku poezije koja je postala, nekoliko mjeseci nakon, moja prva izdana zbirka poezije. Dala sam joj ime „Zlatno doba“.

U pjesničkom su stvaralaštvu moja najveća ljubav, od trenutka otkrića, bili soneti. Počela sam ih pisati u siječnju 2008. godine i to je pravac za koji se otada držim, bez obzira koji su se pravci s njime križali. Premda sam o završetku studija ujedno završila i svoje petogodišnje nastojanje za zbirkom poezije sačinjenu od 100 soneta, ta će zbirka još neko vrijeme čekati svjetlo dana, dok se prethodno ne ostvare još neka nastojanja.

Ovo bih poglavlje sada iskoristila ne bih li ukazala na svoju poeziju danas, i to na izdvojene stihove napisane u posljednja tri mjeseca svoga stvaralaštva. Sredinom listopada započela sam s jednim novim projektom, i to zbirkom pjesama slobodne od forme, s kojima sam u svojim pjesničkim nastojanjima danas zaokupljena, zajedno uz sonete – i to su pjesme* koje slijede.

Imam vremena kojeg nemam
za ruševne gradove,
ljude oronule duše,
propale pjesme,
zaboravljene ulice;
vrijeme je bogatstvo,
a ne poznaje novac.
—
Pišem istinito
jer istina uvijek vrijedi,
nepogrešiva je.
Istina je litica,
pruža pogled
koji ne želiš napustiti;
čak i ako padneš,
toliko osnažuje
da se uvijek poželiš popeti nazad.
—
Umjetnost donosi radost,
postaje životvorac –
spremna je kao Krist
ponijeti sa sobom moju tugu.
—
Bila sam žalosna,
trapava na putu –
posrćem pa se podižem.
Nedavno shvatih:
„To je put junaka.“
Mnogi samo ostanu ležati.
—
Ljubavi, jesi li doista ljubavna?
Čini se da je složenost
svega što ljubav čini
nešto odveć – neljubavno.
—
Voliš li me površno, reci mi!
Ne daj me zabludi,
ne produžuj mi spoznajne puteve.
Možda ću zakasniti
na posljednji vlak za spasenje
hodajući po blatu.
Reci mi voliš li me
da se na vrijeme spremim na put.
—
Pružaš mi ruku,
protežeš ju preko stola,
no moja ruka tvoju ne susreće.
Privila sam ih uz sebe,
te ruke koje su vezane –
nepovjerenjem.

Hvala vam na čitanju!

* Radi preglednosti ovoga posta, izuzeti su svi prazni redovi koji su u originalnoj nakani dijelovi pjesama. Pjesme, u verziji u kojoj će se objaviti, ne sadrže interpunkcijske znakove, pa time i veliko početno slovo, što je u ovome slučaju izmijenjeno (ukinuvši prazne redove) ne bi li se lakše čitale.

Summary. This is my first post ever written in Croatian – and that is because this time, for instance, I wanted to show a bit of my poetry. I have chosen seven poems from the project I am into, and it is about the poetry book made of the freestyle poems. (…) My dedication to the poetry started back in 1998 when I wrote my first verses and put them into a whole; nowadays my poetry count 1064 poems. The idea that occupies me the most is the love and the style of writing that my heart definitely belongs to are the sonnets. Although it is so, my first published poetry book was made of haiku poetry and I called it „The golden era“. For now, only one of my poems is translated into English – but, undoubtedly, that will be changed in the future.