„Mi tada još nismo postali duše koje trebamo biti da bismo prepoznali duše s kojima želimo biti.“

– str. 16

„Ako čovjek ne živi ono na što je pozvan, on nikada neće iskusiti istinsku radost na Zemlji. Uvijek će ga pratiti osjećaj da mu nešto nedostaje.“

– str. 22

„Čitav život daje poruku čekanja, a čekanje se ponajprije prepoznaje po strpljivosti. Dok je strpljivost učila poniznosti, nestrpljivost je sa sobom nosila uznemirenost. Biti duša koja robuje vremenu nikako nije lako, a trenutci se ionako nižu sami od sebe, konačno ostvarujući lijepo poslanje na koje je pozvana.“

– str. 31

„Odlazak može biti prvi korak povratku.“

– str. 41

„Kršćanska ljubav ljubi i kada nije ljubljena.“

– str. 63

„Prvi put istinski ljubim i konačno shvaćam kako bezuvjetno ljubiti. Danima zahvaljujem jer me Gospodin dariva njegovim srcem. Njegovo je srce moja najveća dragocjenost!“

– str. 68

„Budi blagoslovljen jer si me obradovao i nisi dopustio da se dogodi ono čega sam se bojao!“

– Tob 8, 16

„Kako sam prihvaćala njegovu, on je prihvaćao moju ruku i tako bismo krenuli u prve plesne korake. Sunce nam je bilo svjetlo pozornice, a ona se protezala koliko god su daleko sezali naši koraci.“

– str. 90

„Duša je svemir, a ja sam imala crnih rupa u poznavanju sebe.“

– str. 98

„Tek je s Bogom svijet dobio smisao, a ljubav svoju formu – kamo god da sam krenula, vidjela sam odjeke Njegove ljubavi prema nama.“

– str. 106

„Voljela je cvijeće. Nazivala ga je osmijehom zemlje.“

– str. 116

„Duh toga mjesta bio je u potpunosti oprečan mojim shvaćanjima života i svijeta, no borbenost mojega duha tu je činjenicu odlučila nadvladati poradi budućih nastojanja kojima sam odvažno prionula.“

– str. 124

„Glas iz svjetine uvijek će nešto dovikivati.“

– str. 139

„Strah je lažac, oduzima vrijeme, potkrada radost i omalovažava cilj.“

– str. 161

„Stajao je ispred svih s osmijehom koji je bliještao.“

– Epilog